-Piše: Budo SIMONOVIĆ
Nasuprot ostalim đacima beranske gimnazije, budućim poznatim pjesnicima i književnim stvaraocima koji su ponikli u ovoj školi i već tada objavili prve radove, i tada skromni i povučeni Mihailo Lalić, nesiguran da li ima snage da stvara, da li to što piše ima vrijednosti, tajio je svoje radove i sklanjao ih daleko od očiju drugih.
„Čitao sam mnogo – kazivao je dalje Lalić – sve što mi je u onoj oskudici moglo doći do ruku. Sa Ivom Andrićem, Gorkim i Leonidom Andrejevim nikoga nijesam mogao porediti. Sa Andrićem posebno. Ja sam njegov davnašnji đak. Još u trećem razredu sam čitao onu njegovu prvu zbirku priča iz 1924. godine. Bio je to događaj i dugo godina kasnije sam mislio da više ništa ne bih tražio nego da napišem jednu priču koja bi se mogla ravnati sa ‘Alijom Đerzelezom’ ili ‘Mustafom Madžarom’.
Onda sam ga kao ‘brucoš’ vidio živog i slušao kad je na Kolarčevom univerzitetu držao predavanje o Njegošu. Kakav li je to tek bio doživljaj! On Bosanac, esteta, artista i veliki pisac pa o mom Njegošu govori tako lijepo, kako bih ja samo poželio!
A onda, negdje u novembru 1944. godine, na povratku iz ropstva iz Grčke, u Barleti u Italiji, nekako mi je došao do ruke jedan od prvih brojeva tek obnovljene ‘Politike’. Piše da je Ivo Andrić živ pretekao rat, i da se nije kompromitovao, da je ostao ‘naš’. Zaista sam bio sav srećan i zbog Iva i zbog Veljka Petrovića za kojega sam uskoro takođe saznao da je ostao živ i častan...
Negdje u sedmom razredu otkrio sam dva nova velika pisca i stekao jedan novi sud o književnom radu uopšte. Iako ih nije bilo u školskom programu, nekako su mi doprla do ruku djela Bore Stankovića i Miroslava Krleže. Naročito je Krleža na mene ostavio snažan utisak.
Shvatio sam tada da književnost nije samo zabava i podsticaj za razmišljanje nego i akcija, da čovjek mijenja svijet kritikujući ono što zapazi i konstatuje da ne vrijedi. Bio je to za mene veliki podstrek za konačno opredjeljenje i podsticaj da počnem nešto i konkretno da radim.
Odnekud se, ipak, u meni bila uvriježila želja da studiram medicinu. Srećom, samo dok sam došao u Beograd gdje sam brzo shvatio da ja to ne mogu i da to nije za mene. Znao sam da ni pravo nije za mene i nikad ga nijesam zavolio ali, eto, upisao sam i počeo da studiram. Studirao sam pravo, a stalno se bavio književnošću. Okuražio sam se i počeo ponešto i da objavljujem. Tako je 1934/35. godine nastao cio jedan ciklus priča, motivski vezanih za rodni kraj. Osjećao sam, čini mi se, nekakvu opasnost, nekakav oblak koji se ponovo nadvija nad naše krajeve pa sam se prisjetio onih mučnih godina i ropstva iz Prvog svjetskog rata. Sjetio se gladi, boleščina i izdajstava i htio sam prosto da opomenem ljude, da ukažem na sramotu izdajstva...
Poslije, bi kako smo se i bojali da će biti. Rat, okupacija, pa zanos ustanički, pa ropstvo u kolašinskom kazamatu.
Tu u kolašinskom zatvoru sam pretrpio najveći strah u životu kad mi je Pavle Đurišić rekao da neću odatle živ izaći, ali da me neće odmah strijeljati, pa da napravi od mene heroja, nego će prvo udesiti tako da mu i moji drugovi čestitaju i zahvale što me smakao. Umio je on tako i imao sredstava da ponizi i obruka čovjeka, a to je teže od svake smrti...
Nekakvim čudom ne bi tako, stigoše ga brzo nevolje po Bosni, pa zaboravi, šta li, ali pri tom strahu je bilo sitno i ono stajanje pred njemačkim mitraljezima na Mateševu, na Drckoj...
Iz Kolašina, internacija u Solun u zloglasni logor Pavlos Melas.
E, tu mi je propalo dosta rukopisa. Jedan nesrećnik, zatvorenik, odsječe jednom nekakvo gumeno crijevo kroz koje je išao zrak za kočnice ili para na vagonima željezničkim, da napravi opanke. Dojadile mu nekakve korube drvene, zatvoreničke. Njemci to protumačili kao sabotažu pa upadoše gestapovci da pretresaju. Meni puna torba nekakvih papira, zabilješki, skica, zapisa... sve ono što sam uspijevao da zapišem uzgred i otmem od zaborava. Ne pita se: torbu za ćoškove i sve istresoh u neki poljski klozet. Nije mi bilo toliko zbog gestapovaca koliko zbog onih domaćih pogani, četnika, koji su bili s nama: izdaće me i natovariti i što jest i što nije da se ne mogu kurtalisati. Ali, ne mari, mnogi rukopisi su nekako tako nestali i propali u mučnim vremenima...
Ne volim da obećavam i najavljujem nove knjige jer obično mi je ispadalo drugačije. Dođe tako sušnih godina, i to ne jedna, kad jednostavno ne rodi. Ima u Skadarskom jezeru jedno čudno voće, kasoronj. U jezeru niče, raste, ali ako preko ljeta ne bude kiše, roda nema...”
( Sjutra: „LELEJSKA GORA” JE NASTALA SLUČAJNO )
Uskoro knjiga
Feljton je rađen po novoj knjizi Buda Simonovića „NIKAD KRAJA TAMNICAMA – LALIĆEVE PORUKE I PODUKE”, koja ovih dana izlazi iz štampe i uskoro će moći da se kupi uz DAN na svim prodajnim mjestima novina.
Lalićeve poruke i poduke
„Ponekad je već svršeno nešto što izgleda da nije ni počelo, naročito je nesreća vješta da se privuče iznenada.”
***
„Vlasti je dadeno da bude teška i pogana, i vazda joj se pričinjava da nije vlast, da nije priznata ako nije dobro strašna.”
***
„Vlast je vazda samo svoja, i nije vlast ako nije silna i mrska onima dolje.”
***
„Vrijeme je varalica – čini se čovjeku biće ga dosta da se plate svi dugovi, a odjednom se sasvim prekine i više nema odlaganja.”
***
„Zna se još od Montenja, i prije njega: ‘Mi ne idemo, nas nose’. Ili nas nose, ili vuku, ili guraju jače sile. Vuku nas brzaci, nose nas matice događaja, namame nas lukave zamke da skrenemo s puta – malo, pa sve više... Tako često zalutamo u nepredviđene avanture i neprijatne epizode. Nađemo se u ćorsokaku, neviđbogu ili škripcu, iz kojeg nas vade s mukom ili kukom, a najčešće nas tamo ostave...”